Stres je reakcija organizma kada se
oseti ugroženim i u opasnosti. Njegova uloga je da obezbedi
preživljavanje i prilagođavanje. Aktivira se program “bori se i/ili
beži” u simpatičkom nervniom sistemu (podsistemu vašeg autonomnog
nervnog sistema), vaš se srčani ritam ubrza, krvni pritisak poraste,
mišići se napnu, a hormoni kao što su adrenalin i kortizol jurnu vašim
telom da bi vas pripremili ili za beg, ili za suočavanje s neprijateljem
u borbi. Pokrene se više od 1 400 hemijskih reakcija i proizvodi više
od 30 hormona i neuro-prenosnika. Energija se preusmerava na prioritetni zadatak u tom trenutku – preživljavanje.
Nakon što opasnost prođe, telo se brzo vraća u ravnotežu (homeostazu).
Vozili ste, neko se naglo ubacio u vašu traku, vaš organizam ulazi u
stres, vi reagujete i nakon prolaska opasnosti, telo se vraća u
ravnotežu.
Ali većina ljudi u savremenom svetu
ima puno izazova, briga: da li će na vreme završiti posao, platiti
račune, odvesti decu na trening, nesuglasice u privatnim odnosima i sa
kolegama… Svaku od tih situacija većina doživljava kao ugrožavajuće (iako
zapravo ne ugrožavaju život). Razmišljanje o susretu sa osobom sa kojom
često imate konflikt, uz pretpostavku da vas opet očekuje neprijatnost,
dovodi do istih reakcija u organizmu, on se “priprema” za odbranu pre nego što do susreta i dođe.
I tako savremeni čovek većinu vremena provodi “na programu” za preživljavanje. Životna
enerija je preusmerena na odbranu i ne ostaje je dovoljno za
obnavljanje i isceljivanje ćelija, izgradnju novih, pa čak ni njihovu
međusobnu komunikaciju. One se zatvaraju, postaju
“sebične” i tkiva više ne funkcionišu kao celina. Dr. Disppanza navodi
rezultate istrazivanja koji su pokazali da stres utiče na više od 170
gena, s tim da se njih 100 potpuno isključuje, od kojih su mnogi vezani
za proizvodju proteina za brže zarastanje rana. Zarastanje rana
pacijenata pod stresom je i do 40% vremena duže. Ljudi sa PTSP imau i
6-7 puta više genetskih varijacija, od kojih većina ugrođava imunološki
sistem. Lekovi deluju i do 4 puta efikasnije kod osoba koje nisu pod
konstantnim stresom. Ni jedan organizam u prirodi nije stvoren da trpi učinke dugotrajnog stresa.
Dugorotrajna izloženost stresu je
uzrok oko 80% oboljenja (hipertenzija, srčana oboljenja, moždani udar,
alergije, artritis, neplodnost, dijabetes, hronični umor…), kao i
emocija poput ljutnje, neprijateljstva, agresije, ljubomore,
nesigurnosti, krivice, tuge, depresije, bespomocnosti…
Dobra vest je da su istraživanja potvrdila i obrnut učinak — da smanjenje stresa pokreće epigenetske promjene koje poboljšavaju zdravlje.
Praktikovanje neke od metoda koje dovode do opuštanja i duboke
odmorenenosti (tipa meditacije, joge ili neke druge) dovodi do promena
na više od 1500 gena (prko 800 gena za zdravlje regulisano je uzlazno, a
preko 600 gena za stres regulisano je silazno), kao i niži krvni
pritisak, sporiji rad srca i disanje, dok je kod iskusnih praktičara ova
promena zabeležena na više od 2000 gena. Geni koji su uzlazno
regulisani uključivali su one povezane s delovanjem imuniteta,
energetskim metabolizmom, lučenjem insulina, dok su geni koji su se
silazno regulisali uključivali one povezane s upalama i stresom.
Sve nas to dovodi do zaklučka da u “borbi protiv stresa” možemo sebi pomoći na 2 načina:
– primenom metoda koje umanjuju posledice stresa (metode za opuštanje i relaksaciju, kao i raznih energetskih metoda)
– promenom reakcija na
zbivanja u okruženju, pošto većina nih zapravo nije ugrožavajuća i ne
zahteva pokretanje “programa za preživljavanje” (razne metode ličnog
razvoja)
I ne zaboravite - dovoljno sna, boravak u prirodi i fizička aktivnost :)